Tuesday, 18 November 2014
Thursday, 13 November 2014
velika radost za male pare
Ponovo sam imala razloga za zadovoljstvo novim komšilukom. Severno, na brdu, nalazi se Shibuya (渋谷). Kraj poznat po gužvi, životu koji se ne zaustavlja, mladim ljudima, najvećoj raskrsnici i najzauzetijoj stanici železnice. Do nje je lepa šetnja od 15 minuta kroz veoma fin, stambeni kraj, a onda iza ćoška, kao da je neko priključio struju. Carstvo kupovine i zabave. Mislim da ne postoji brend, a da na Shibuyi nema bar mali izlog. Obilje svetlećih reklama, velikih ekrana, buke i muzike, žmigalica i mamipara. U ličnu kupovinu se još uvek nisam upustila, znam da bih se nervirala zbog neuklapanja u lokalne gabarite, pa odlažem zadovoljstvo. Ali sam presrećna što na tom malom prostoru imam tri (toliko sam za sada otkrila) već pominjane 100 Yen radnje. Sjajan način snadbevanja kućnim sitnicama, tekstilom, hobi materijalom, kancelarijskom opremom... I to sve za manje od 100 dinara po artiklu! Naravno kvalitetu se nema šta zameriti. Japanci strogo vode računa da bezvezna roba iz Kine ne dospe na njihovo tržište, pa je besmisleno neke obične stvari pazariti na drugom, skupljem mestu. Jedno popodne sam častila sebe upoznavanjem lokacija i natenane razgledanjem, a nemoguće je vratiti se kući bez nekoliko kesa.
Wednesday, 12 November 2014
japanizam - čarape
Svaki izlazak na ulicu me silno veseli zahvaljujući neobičnostima koje me svakodnevno okružuju. Čini mi se da nikada neće prestati da me oduševljavaju neshvatljive odevne kombinacije, izbor boja i oblika. I tu ne mislim na kostime, koji su zastupljeni među tinejdžerima čineći neke delove grada pravom pozornicom, već na uobičajene prezentacije, posebno kad se potrude da izgledaju...
Od prve posete moje oduševljenje je neskriveno kada su u pitanju čarape, kutsushita (靴下), njihovo kombinovanje i sveprisutnost u svakoj mogućoj odevnoj kombinaciji. Manje neobičan look je kombinovanje čarapa iznad kolena uz kratke suknje i najčešće visoke štikle.
Thursday, 6 November 2014
najčistiji grad na svetu...
...a bez kante sa smeće
I ne šalim se uopšte. Nigde na ulici ili javnom mastu ne može se naići na kantu za smeće ili bilo šta slične namene. A opet, sve je uredno, bez otpada, papira, kesa, flaša. Ne da Japanci ne prave smeće, naprotiv, prave ga najviše na svetu. Ali ga i uredno nose sa sobom dok se ne nađu na mestu gde pažljivo mogu da razvrstaju i pripreme za reciklažu. Što znači do kuće ili do pojedinih marketa. Izuzetak su plastične flaše. Na ulicama su svuda prisutni automati za vodu i pića, pa uz njih bude i korpa u koju se ubacuju flaše. Ali samo flaše i toga se, naravno, svi pridržavaju.
Kada smo se prvi put prijavljivali u opštini, dobili smo svesku sa temeljnim objašnjenjima kako se tretira otpad. Svaka regija u Tokyu ima neke svoje osobenosti, ali se u suštini svede na razvrstavanje u mnogo segmenata. Lepota stanovanja u zgradi je u prostoriji koja je namenjena ostavljanju svog tog loma, dok stanovnici kuća morau da obezbede mnogo kanti i da pažljivo vode računa kojim danima i u koje vreme dolazi kamion koji odnosi neku vrstu smeća. To je doseljenicima prilično komplikovano, a verujem da se Japanci od malena navikavaju na ovaj sistem, možda nekim školskim predmetom Domaćinstvo... Razumljivo, na kraju ovde su deo grada stvorili nasipanjem kompresovanim ostacima koječega. Kada smo nabavljali kante za smeće morali smo da promislimo i temeljno organizujemo koliko kojih vrsta ćemo imati. Jer u prostoriji za odlaganje smeća postoje
Monday, 3 November 2014
Wednesday, 29 October 2014
opsednutost dugmićima ili aparati u Japanu
Kada smo se pakovali za seludbu ništa od uređaja nismo mogli da ponesemo, na prvom mestu jer ne rade na japanskih 100V. Takođe, važi i obrnuto, teško da će nešto od aparata kupljenih u Japanu koristiti kod kuće. Šteta je imajući u vidu da dolazimo u carstvo elektronike. A opet, kada sam sagledala obilje aparata, žmigalica, masažera, pomagala, dugmića, lampica.. zahvalna sam, jer ne bi postojao dovoljno veliki kontejner u koji bismo se spakovali.
Kupovali smo po prioritetima. Unapred smo upozoreni da biramo uređaje sa što manje dugmića i opcija, da će nam i to biti previše.
Peglu i bokal smo nabavili pre stana, jer smo to mogli da ponesemo sa sobom. Sve drugo je zbog isporuke moralo da sačeka.
Peglu, airon (アイロン) smo otkrili u jednoj od ranijih poseta, u hotelu. Spakovana je u svoju plastičnu korpu, na postolju koje je punjač, a sama pegla nema direktan priključak. Kada je kabal baze u struji, pegla ne greje dok se na dugme ne uključi odabirom jedne od tri temperature.
Ubrzo je spremna za koričćenje, bez kabla koji smeta kod pokreta. Grejna površina je na oba kraja identična, oštrog vrha. Malo je šašavo dok se ne naviknem da je ne stavljam verikalno na dasku. Uvek se spušta na postolje, jer se tako dogreva dok se veš razmešta.
Saturday, 25 October 2014
okrepljujuća Kamakura
Konačno, izlet!
Vreme za vikend je sunčano, bež'mo iz Tokya.
Dok smo se bavili smeštanjem i nameštanjem u pauzama sam tragala za zanimljivostima koje mogu biti dnevni izlet iz grada. Kamakura (鎌倉) je jedno od južnih, priobalnih mesta u tom izboru, koje smo krajem septembra planirali da posetimo. Tada se održavao uzbudljiv festival, ali smo ga na žalost propustili zbog jurcanja za stanom. Vedar, jesenji dan je došao kao nagrada.
Kamakura je van Tokijskog zaliva. Putuje se do Yokohame manje od pola sata Tokyu Toyoko linijom, a onda još toliko do Kamakura stanice Yokosuka linijom. Cena je 610¥ u jednom smeru. Bar nekoliko dana je potrebno da se upoznaju sve zanimljivosti ovog grada. Naš izlet je izvidnica za buduće dolaske, a u nedostatku adekvatne garderobe za boravak u prirodi (kontejner još čekamo), okrenuli smo se hramovima spomenicima.
Mala dolina uokvirena brdima, jednom stranom otvorena prema moru bila je prestonica prve feudalne vojne uprave, Kamakura šogunata. Bio je tako efikasan da Kyoto izgubio svaku političku moć. Kamakura period, Kamakura jidai (鎌倉時代) je trajao od 12. do 14. veka i karakterišu ga ljudi jake volje, ratnici i sveštenici, definisani načelima konfučijanizma. Ubrzo su mnogi samuraji usvojili Zen budizam. Kao najviša i najimućnija klasa širili su novu religiju gradeći hramove, negujuči Zen bašte pa istorijsko nasleđe tog perioda dominira gradom.
Mala dolina uokvirena brdima, jednom stranom otvorena prema moru bila je prestonica prve feudalne vojne uprave, Kamakura šogunata. Bio je tako efikasan da Kyoto izgubio svaku političku moć. Kamakura period, Kamakura jidai (鎌倉時代) je trajao od 12. do 14. veka i karakterišu ga ljudi jake volje, ratnici i sveštenici, definisani načelima konfučijanizma. Ubrzo su mnogi samuraji usvojili Zen budizam. Kao najviša i najimućnija klasa širili su novu religiju gradeći hramove, negujuči Zen bašte pa istorijsko nasleđe tog perioda dominira gradom.
Kamakura nudi i šetnje brdima, mnoge šumske staze povezuju hramove ušuškame u mir i zelenilo. Samuraji su imali dobru geografsku zaštitu u ovoj dolini kao prirodna tvrđava. Da bi se povezali putevima, otvorili su Sedam prolaza, Nana kirodoshi (七切り通し) posebno osmišljeni kao uski klanci visokih strana, kroz koje samo strogo kontrolisano može da se kreće.
Subscribe to:
Posts (Atom)