Thursday 19 May 2016

stari Tokaido ''autoput''



Zvuči zanimljivo ideja prošetati putem kojim su pre 300 godina stanovnici Japana putovali na relaciji Kyoto-Edo, posebno ako je put u izvornom stanju i prolazi kroz iste pejzaže?


Hakone prolaz

Stari Tokaido (東海道) autoput, put istočnog mora, prolazio je pacifičkom obalom i bio najvažnija ruta Edo vremena. U svom najopasnijem delu, zalazio je u Hakone masiv, na 850 metara visine. Veliki uspon i strma, kamena ruta usporavali su putnike dok, konačno, posle više od 6 sati, uz jezero Ashinoko ne prođu kroz koridor visokih čempresa, do kontrolne stanice Hakone-juku. 
Očuvani deo kamenog uspona danas je nostalgična planinarska staza, a kontrolna stanica živopisan muzej, koji dočarava atmosferu i putovanja u Edo periodu.


Tokugawa shogunat je, u nameri da učvrsti svoju poziciju razvio pet važnih putnih pravaca, Gokaido (五街道) koje su povezivali Edo i okolne provincije. Ti putevi su postojali i ranije, ali ih je dolaskom na vlast Tokugawa uredio i stavio pod svoju kontrolu. Poštanske stanice koje su postojale duž njih, ranije su služile za odmor i snadbevanje putnika. Shogunat ih je stavio pod svoju vlast. Neke su pretvorene u kontrolne stanice i kroz njih su nadzirali protok ljudi i robe. Putevi su posebno došli do izražaja i zaživeli zahvaljujući obavezi sankin-kotai koji je uveden kao namet lokalnim feudalnim vladarima, da neko vreme provedu u Edu. Time su ih shoguni držali na oku i ograničavali mogućnost pobune. Sam put iz udaljenih provincija do Eda, trajao je i koštao mnogo. Cela svita je imala posebnu formaciju, putovao je veliki broj ljudi, a feudalni gospodari su se trudili da ostave utisak na sve sa kojima se mimoiđu, pa su ih troškovi puta posebno iscrpljivali. To je opet išlo na ruku u sprečavanju bilo kakve njihove samovolje.

Sankin-kotai

Putevi i putovanja su oduvek bili veoma značajan deo života Japanaca. Uz njih su se razvijali i danas popularni ryokani, krčme za putnike, kuće čaja i druge usluge za odmor i snadbevanje. Uloženo je mnogo u saniranje puteva, izravnjavanje i proširenja. Veoma strmi delovi su posebno pažljivo popločani kamenom, kako bi odoleli bujicama i snegu, postavljani su drenažni kanali i izgrađeni brojni mostovi na potocima i rekama. Sađeno je drveće da leti obezbedi hladovinu. Na kraju, nije se štedelo na putokazima i smernicama, sa jasno naznačenim daljinama od početne, krajnje tačke Nihonbashi u Edu.
Naš obilazak ovog neobičnog muzeja na otvorenom, započeli smo kontrolnom stanicom Hakone sekisho (箱根関所), na samoj obali jezera Ashinoko. Ona je jedna od 53 stanice na ovom važnom pravcu, a sa 725 metara je na najvišoj nadmorskoj visini. Kontrolni punkt je izgrađen na uskom komadu zemlje između jezera i susedne planine, sa ciljem da prati putnike na putu između Tokya i Kyota. Policajci su posebno tražili oružje i žene koje napuštaju Tokyo, zbog toga što je sankin-kotai podrazumevao da žene feudalnih vladara žive jedno vreme u zamku kao taoci, što bi garantovalo lojalno ponašanje njihovih muževa.


Rekonstuisani objekti verno prikazuju kapije, kancelarije za policiju i službenike, ali i prostor za stanovanje.






Oružje kao opomena



Život službenika i policije

Na bregu je smeštena malena osmatračnica, kojom se nadgledao prilaz kapijama i jezero.


Po izlasku na Edo kapiju kontrolne stanice, postoji deo očuvanog koridora visokih, vekovnih čempresa. Autentična staza deluje zaštićeno i skrovito, ušuškana u senku vitkih stabala.

Zimsko izdanje avenije japanskih kedrova
Drugi deo očuvanog puta je baš onaj najdramatičniji, preko prevoja Hakone masiva. Zahvaljujući svom živopisnom ambijentu, bio je veoma popularan u umetnosti i literaturi tog vremena, proglašen je nacionalnim istorijskim mestom i danas se koristi kao pešačka, planianrska staza iz Hakone Yumoto doline na 80 metara.

Početak autoputa
Pre nego što je Tokugawa unapredio put, on je obnavljan svake godine, posebnim ojačanjima od tankog bambusa, koja su tražila mnogo vremena i ulaganja. Konačno, popločavanje kamenom iz 17. veka bilo je efikasno i danas traje.





Naporan i zahtevan uspon od više sati lakše se prevaljivao uz povremena usputna odmorišta. To je pokrenulo brojne krčme i čajdžinice u kojima su se putnici osvežavali uz popularne japanske užine, kolače, čaj, a pre svega amazake, topli slatki sake. Danas postoji samo jedna Amazake Chaya, u kojoj se, u autentičnom ambijentu šetači rado odmaraju. 

Počeci Amazake Chaya

Ostatak puta do doline, nije više tako živopisan. U velikoj meri se preseca sa serpentinama ili prati kolovoz saobraćajnice koja se koristi za uspon na Hakone. Ovih nekoliko kilometara koje smo prošli očuvanim kamenim drumom, ipak je sasvim dovoljno, da se uz konačan odmor u Amazake Chaya, na kratko oseti atmosfera i navike putovanja starog Japana. 
Sa nama smo poneli zanimljiv suvenir, razglednice, kopije čuvenih serigrafija Tokaido Goju-san Tsugi (東海道五十三次), koje je uradio najveći majstor tog vremena Hiroshige (広重). Oslikao je 53 stanice duž Tokaido rute, kao pejzažne prikaze ambijenata i scena koje su očekivale putnika u različitim godišnjim dobima.