Monday 16 November 2015

put za Fuji san



Ove godine smo propustili sezonu penjanja na Fuji san. Ipak, sam pogled na simbol Japana je nezaboravan i privlačan u svako godišnje doba. Vulkan je okružen sa pet jezera, koja su formirana njegovom poslednjom erupcijom. Fujigoko (富士五湖) je divan prirodni ambijent lako dostupan iz Tokya, čak i na dan. Sa jezera se pruža pogled na dominantni Fuji san, a odlična su baza za penjačku turu do vrha. Mi smo se zabavili jedan produženi vikend, upijajući divotu boja jeseni, maglovitih brda, blještavog jezera i moćnog vulkana.

Stidljivi vrh, skriven u oblacima

Dve večeri smo se stacionirali u podnožju, na obalama jezera Kawaguchi. Ponovo smo koristili autobus za prevoz sa Shinjuku stanice. Putuje se 1,5 sat, a autobusi kreću na svakih 30 minuta. Iskoristili smo Fujigoko enjoy ticket. Objedinjuje povratnu kartu iz Tokya, kao i dva dana neograničene upotrebe turističkih autobusa koji kruže oko jezera Kawaguchi i sledećeg malog jezera Sai. Uz nju smo ostavarili i popuste na većinu ulaznica. Već oko 10h uživali smo u jesenjim pejzažima izvan grada.
Prognozirano je promenljivo vreme. Naš plan je bio da dva dana provedemo obilazeći jezera, atrakcije i pećine, a jedan posvetimo Fuji san. Na Kawaguchiko stanici sačekala nas je izmaglica i oblaci koji su se ugnezdili iznad jezera. Odmah smo se prebacili na autobus, koji vozi do Fuji Subaru pete stanice, početne tačke za penjanje Yoshida stazom do vrha. Bez obzira što nije sezona, mnogo je turista i ljubitelja prirode koji tokom cele godine posećuju ovo mesto. Kada vreme dozvoli, to je najbolji pogled na vulkan, najbliže što se može prići. Yoshida staza, jedna od četiri puta do vrha, zapravo počinje sasvim u podnožju vulkana, na 20km udaljenosti. Nekada su hodočasnici kretali od Fujiyoshida Sengen bogomolje. Putovanje je trajalo nekoliko dana, a podrazumevalo je male svetinje, konake i kuće čaja uz put. I danas neki penjači svoje putovanje započinju molitvom u ovoj shinto bogomolji, mada većina bira kraći put sa pete stanice.


Pravi izbor smo napravili odlaskom sa jezera. Maglu je na visini zamenilo blještavo sunce i gotovo opipljiv krater vulkana. Peta stanica se nalazi na oko 2300 metara iznad mora. Do vrha, koji je na 3776 metara, penje se više od 5 sati. Iako hladni meseci nisu sezona penjanja, jesu sezona dobrog pogleda na Fuji san. Nema oblaka, vlage, a suvi, sunčani dani garantuju potpuno uživanje. Hiljade turista se zato zateklo na ovom mestu sa pogledom na slavni vrh i belo more oblaka ispod.





Brzo smo pobegli iz te gužve divljih Kineza... Za razliku od njih, kartu smo kupili u jednom smeru. Do Kawaguchi jezera planirali smo da šetamo Yoshida stazom. Prvi koraci, van gužve i u šumskom pejzažu, podsetili su me koliko sam željna prirode. Tišina, neverovatan pogled, jesenje sunce, lišće svih boja. I koraci...









Peta stanica se nalazi na samoj liniji vegetacije. Iznad te visine, pustoš lave, na kojoj je uobičajena bela kapa snega koja ukrašava Fuji san. Sada je sneg mestimčan, ostaci prošlogodišnjeg. Na početku našeg silaza šuma je bila sasvim gola. Strma, stepenasta staza, serpentinskim vijugama lagano se spuštala niz padinu kratera. Tu smo, još uvek, bili iznad oblaka. Nailazili smo na ostatke nekadašnjih konaka za hodočasnike, starih, napuštenih planinarskih kuća. Sa četinarima smo uronili u maglu, mističan ambijent mahovine, mostića i vododerina.





Zanimljivo je da nikakav šum nismo čuli. Ništa živo nismo sreli, nikakvu pticu, ni dah vetra. Potpuni mir. Svi turisti su ostali na petoj stanici, sa njima i buka i larma. Gotovo da smo zaboravili na postojanje drugih ljudi kada smo se mimoišli sa jednim penjačem. Srdačno nas je pozdravio Konnichiwa! i polako nastavio uzbrdo.
Na mnogo mesta pronalazili smo ostatke nekadašnje hodočasničke rute. Spomenici pokriveni mahovinom, obležja shinto religije, tori kapije. Vekovima su ljudi blagoslov i sreću tražili u klanjanju bogovima ovog vulkana, najvećeg nacionalnog simbola Japana.






Kada smo izašli iz izmaglice i oblak ostavili iznad nas, teren je postao manje strm. Rastinje se menjalo, listopadno drveće postalo dominantno, a sa njim i jesenje boje. Tišinu su sada remetili naši koraci po tek napadalom, šuškavom lišću. Ali, i dalje, samo mi.





Šumski put, na kraju gotovo ravničarski, doveo nas je do pošetka Yoshida staze, svetilišta na severnom prilazu vulkanu. Ovaj prilaz je popularan za sve koji dolaze iz prvca Tokya. Sa juga, iz pravca Kyota, put počinje Fujisan Sengen bogomoljom.
Nakon pročišćenja i molitve za uspešan i siguran prilaz, penjači su nekada prolazili kroz drvenu tori kapiju. Mi smo tuda prišli. U bojama jeseni, crvenoj od javora i žutoj od visokog, dominantnog ginka, ceo ambijent je delovao još živopisnije. Prilaz je uobičajeno naglašen drevnim, kamenim lanternama.










Naizgled bezazlena, lagana šetnja u silazu, uopšte nije bila nenaporna. I mi odavno nismo skitali, pa smo sumrak dočekali prilično potrošeni. Od Kawaguchiko stanice, do smeštaja uz jezero, prošetali smo poslednjom snagom. Ipak, ako nas ne popusti entuzijazam, zamisao je da sledeće godine, u sezoni penjanja, hodočasnički stignemo do vrha Fuji san. Celu Yoshida stazu, od severne pogomolje u podnožju do svetilišta na vrhu, na obodu kratera!