Thursday 23 July 2015

praznične šetnje - mistični Koya-san



Kada se prisetim dana koje smo posvetili obilasku Kansai regiona najživlje su slike malog hodočašća na Koya san (高野山). Krenula sam sa velikim očekivanjima, pažljivo izučavala i osmišljava svaki trenutak i ...ova mistična planina nas nije izneverila.



Na Koya san planini u 9. veku Kobo Daishi je začeo Shingon budizam. Iz ovog ezoteričnog pravca, kasnije su se razvili mnogi drugi, a oko originalnog centra, Garan hrama, osnivali su se novi da bi ih danas postojalo preko stotinu. Tako je Koya san prerasla u jednu od najsvetijih planina Japana, a Kobo Daishi postao najupečatljivija religiozna figura. Često je ljudi posećuju kao svojevrsno hodočašće, posebno kao deo prve godišnje molitve. Tada se planinari, pešaši po čitav dan ili dva, a neke od staza čak su veoma strme, neuređene i opasne. Za turiste postoji jednostavan pristup vozom iz Osake. Tri su glavne atrakcije na Koya san. Samo naselje sa 127 hramova, mauzoleja, pratećih objekata i religioznih konaka. Okunoin, mesto mauzoleja u kom počiva Kobo Daishi, oko kog se razvilo najveće i najstarije groblje Japana. I nezaboravno iskustvo shukubo, prenoćište u konaku hrama.
Nakon što smo ostavili nepotrebne stvari u ormariću na stanici u jednom delu Osake, nastavili smo putovanje vozom. Put je pokrivala propusnica Kansai Thru Pass, kao i prevoz žičarom do samog vrha planine. Odatle je zabranjeno peške prići, već se posetioci prebacuju u autobuse, koji vode do jedne od kapija naselja. Druge šumske staze, naravno, dostupne su pešacima, kao i običan put kojim se stiže kolima.
Dočekali su nas svežina planine, mir, pomešani miris budističkih štapića i šumske vlage. Sa dozom strahopoštovanja, krenuli smo u obilazak neobičnog, svetog mesta.


Ubrzo smo shavtili da je nemoguće sve obići, da je čak i veoma teško izdvojiti više značajne atrakcije u takvom obilju religioznog nasledja i tradicije. Zato smo se prepustili onome što je oku milo, lutali i zastajkivali. Smenjivali su se brojni hramovi i preko trideset konaka u kojima je moguće prespavati, njihove uredna bašte i prilazi. Mnoge staze su vodile negde u šumu, a naišli smo i na mauzolej porodice Tokugawa, ne onako raskošan kao u Nikku, izgrađen samo sa željom da značajni preci imena budu blizu Kobo Daishi.




Mauzolej Tokugawa





Ubrzo je osećaj da smo na nekom posebnom svetom mestu potisnula atmosfera malog gradića u nameštanju za slavlje i velikog broja posetilaca. U toku su bile pripreme za obeležavanje 12 vekova od početka Shingon budizma, trenutka kada je Kobo Daishi, nakon mnogo lutanja Japanom, izabrao baš ovu planinu za idealno mesto da u njenim šumama podigne Garan hram. Religioznom kompleksu smo prišli urednom pešačkom stazom, koja nas je odmah provela do najistaknutijih objekata. Kondo dvorana je prostrana drvena građevina namenjena ceremonijama i važnim obredima, a neposredno uz nju atraktivna, crvena Konpon Daido pagoda.


Kondo dvorana


Konpon Daido pagoda

U Japanu se radni, pa i religiozni dan rano završava, tako da je naša poseta u prolećno veče već bila pred zatvarenjem. Ipak, konačno smo u sumraku i malom broju posetilaca uživali u atmosferi duhovnog mira i tišine.
Većina hodočasničkih staza i tradicionalnih prilaza vodila je posetioce vekovima sa ove strane brda, kroz staru i veoma čuvenu kapiju Daimon, pa dalje putem do Garan kompleksa.

Daimon kapija



Veče je označilo i vreme našeg smeštanja u konaku. To je za mene bio najuzbudljiviji deo putovanja. Shukubo je ranije bila usluga koju je nudio besplatno svaki hram, posetiocima i religioznim sledbenicima. Danas se prenoćičte naplaćuje, a monasi sami pripremaju večeru i doručak po vegeterijanskim pravilima. Pre doručka moguće je prisustvovati jutarnjoj molitvi u hramu, koja se obavlja sa prvim zracima sunca. Zato se rano leže, pa je naša večera poslušena u 18h. Prilično moderna soba nije odavala utisak mesta na kom boravimo, ali je zato negovan japanski vrt potpuno menjao ambijent i podsećao na strohu disciplinu i uredan život. Uslužni, a gotovo neprimenti učenici, brinuli su o svemu i pomogli nam da se osećamo komforno i opušteno na ovom neobičnom mestu.





Monaška večera je bila pravo umetničko delo. Raznoliki, mali zalogaji, zanimljivi i ukusni, bez mesa, ribe.





Mislim da smo se probudili bar pola sata ranije u nestrpljenju da sačekamo jutarnju molitvu. Nečujno se okupilo nekoliko posetilaca, a monasi su nas usmerili na glavnu dvoranu malog hrama. Mračna prostorija drvenog eneterijera, okićena mnogobrojnim budističkim ukrasima, amajlijama i ko zna čime, minimalno je obasjana svetlošću nekoliko sveća i malih lanterni. Vazduh ispunjen jakim, opijajućim mirisom štapića, nekoliko monaha i desetak gostiju, svi u meditativnim pozama. Uskoro je počelo ritmično pevanje, povremeno dramatično, uz zvuk zvona ili udaraljki, ali uglavnom duboko relaksirajuće. Posebnu atmosferu stvarali su vibrirajući tonovi mantri, koji su se prosto prenosili na celo telo slušalaca. Svako se prepuštao nekim svojim mislima, preispitivanjima, molitvama... Nešto slično našem iskustvu pronašla sam na jednom snimku.


U potpuno nesvakidašnjem raspoloženju, tiho smo doručkovali i nastavili obilazak u sunčanom, planinskom prepodnevu.








Okunoin (奥の院) je najbolje posetiti u ranu zoru, dok još tragovi izmaglice obavijaju visoka stabla i kamene spomenike. Mauzolej Gobyo se nalazi na vrhu brda, okružen mnogim objektima hrama. U njemu je Kobo Daishi u večnoj meditaciji, a vernici i poštovaoci dolaze da se poklone i zamole za spas. Celom padinom prilaza vekovima se razvijalo najveće groblje Japana, u kom počivaju feudalni vladari, monasi, značajna imena, čitave slavne porodice. Kamene grobnice i spomenici, pokrivene mahovinom postoje vekovima. Svi su spas potražili u blizini Kobo Daishi. Turistički prilaz se sa tradicionalnim sreće pod samim mauzolejom. Mi smo izabrali 2km šetnje tradicionalnom stazom, u tišini stabala i kamenih obeležja. Početak je obeležen mostom pred kojim se poklanja u znak poštovanja.













Iz glavne staze odvaja se mnogo puteljaka koji zalaze duboko u šumu, pa se groblje širi u nedogled po obroncima, skriveno među stablima. Kada nam se pridružio turistički prilaz, počeo je kompleks hrama. Da bi se prišlo mauzoleju, potrebno je preći još jedan most. I pokloniti se...



U vodi, postavljena su drvena obeležja nerođenoj deci. Na dalje se treba suzdržati od hrane, pića, fotografisanja. Stepenice vode do glavne dvorane hrama, nazvane Dvorana svetla jer je ukrašena sa preko 10000 lanterni. Iza je, skriveno mesto večne meditacije, tiho se mole ljudi sa svih strana, poklanjaju, neki čitaju sutre, meditiraju.

Kroz novo groblje napustili smo ovaj neobičan prostor. Tu su sahranjena mnoga važna imena modernog Japana, osnivači velikih kompanija Nissan, Toyota, ali i podignuti spomenici čitavim korporacijama.
Putovanje na Koya san ne treba propustiti u upoznavanju Japana. Iako nije na putu većini turista, vredi se potruditi. Ja se nadam nekom istinskom hodočašću, planinarskom stazom, sa odsedanjem u najskromnijem, asketskom shukubo i posetu Okunoin groblju noću, koja je posebno osobena.