Tuesday 18 November 2014

pevac za sreću



U starom Japanu u upotrebi je bio jikkan junishi (十干十二支) sistem kalendara osmišljen u Kini, koji životinjama kineskog zodijaka označava godine i dane. Dani petla u novembru slave se festivalom Tori no Ichi, (酉の市) i prva su slavlja koja najavljuju Novu godinu. Obično postoje dva takva dana u novembru, a za godine u kojima se dogode tri, smatraju se godinama u kojima će se desiti mnogo požara.
Otvoreni market pevca, u doslovnom prevodu, nasleđen je iz daleke prošlosti, a u obliku u kom se danas praktikuje traje još iz Edo perioda. Ljudi posećuju svetilišta da se pomole za dobru sreću i uspeh u poslu. Običaj je da se tim povodom kupe i grabulje od bambusa, kumade (熊手). One se prodaju na mnogobrojnim tezgama u različitim veličinama i dekorisane obiljem ukrasa. Festival traje od ponoći do ponoći, ali je u novije vreme prilagođen velikom broju posetilaca pa okupljanje kreće sa ranim mrakom.
Za prvi festival, 9. novembra, radoznalo smo posetili svetilište Hanazono-jinja na Shinjuku (新宿).


Među visokim zgradama ugnezdio se prilaz svetilištu. Jasno označen lanternama, tezgama i nasmejanom kolonom posetilaca. Ubrzo smo i mi na licima nosili neki blesav izraz pomešane vašarske razdraganosti i iznenađenja sta nas okružuje. A dešavalo se baš to - vašar! Dočekale su nas razne slatke i slane đakonije, mirisi primamljivi i oni ne baš očaravajući... Narod se gusto spakovao u kolone noseći u rukama pivo, zastajkući da pazari u sporoj šetnji ka bogomolji.


Neiskusno smo došli siti. Bilo je proverenih grickalica koje nas raduju, slatki krompir, pečeni ginko, a i zanimljive japanske brze hrane od morskih plodova, nudli, kobasica.


Lanterne su označile ozbiljan početak zabave.




Do platoa ispred svetilišta vodi nekoliko prilaza iz okolnih blokova. Podjednako su bili okupirani tezgama i posetiocima koji su mileli kao spora reka. Gde je prostor dozvoljavao, tezge su prerastale u veće štandove, a na kraju i u prave vašarske šatore, sa klupama, stolovima, alkoholom koji se hladio u plastičnim kadama, dimom, pijancima. Samo je nedostajala pevaljka...



Propustila sam saznanje da li molitva za dobru sreću dolazi pre ili posle prejedanja. Velika kolona strpljivo je čekala svoj red da pristupi svetilištu, disciplinovano se držeći zamišljene linije koje je držala organizaciju. 


Posetioci često sa sobom nose i grabulje za sreću. Običaj je da se svake godine kupuju sve veće da bi se zadržao dobar ritam. Stare se vraćaju i ostavljaju u svetilištu. Nekoliko prilaza je rezervisano za tezge koje prodaju ove amajlije, u njima je primetno manja gužva. Zanimljiv je ritual koji prati prodaju. Prodavac ispisuje ime kupca i tu karticu dodaje kao ukras, a zatim ritmičnim pleskanjem i uzvikom obeležavaju srećnu prodaju. Dok smo šetali sa svih strana su nas pratili harmonični zvuci i živopisne boje, lako smo se uklopili u taj festivalski ambijent. 



Male grabulje, simbolično dekorisane samo grančicom pirinča, obično prodaje  bogomolja. Atraktivne, nacifrane, skupe i pre svega velike najčešće su pronosila ozbiljna lica u odelima, okružena telohraniteljima... Neke grabulje su toliko velike da ih jedan čovek sa mukom nosi.
Ne znam simboliku detalja i delova dekoracije, ali tu su ovčice, cveće, lutkice, tradicionalna mačka koja maše šapom, zvončići.


Zastali smo još malo jer nam je pažnju privukala pozornica na kojoj se izvodila drevna šinto muzika. Na kratko nas je ponela van gužve i galame...

Sledeći dani pevca su 22. novembra. Pokušaću da se probijem kroz gužvu u nameri da posetim jedno od najznačajnijih tokijskih svetilišta. Gladna i žedna...


.
.
.


Upozorena sam da festival pevca na Asakusi (浅草) može biti prilično gužvatičan, posebno u večernjem terminu. Zbog toga sam ovu šetnju uklopila sa dopunjenom nabavkom grnčarije u obližnjoj Kappabashi Dori, a sve u neko vreme užine-ručka. Lepo vreme i vikend u Tokyu tesno su povezani sa mravinjakom sveta koji se zabavlja, putuje, sunča, druži, posećuje parkove i svetilišta. Kada za to postoji poseban povod i lokacija, u pravom smislu se doživi prenaseljenost u Japanu.
Prvi put sam prolazila ovim uličicama, pa nisam bila sigurna gde bih tačno trebalo da stignem. Mimoilazila sam se sa nosačima grabulja, pokazatelj da sam na pravom putu.


Prepoznatljive lanterne i tezge sa grickalicama su me nepogrešivo usmerile. Jedna od mudrijih odluka je bila da se zateknem u blizini Ootori-jinja pre glavne, večernje zabave. Ova mala bogomolja je udomila najobimniji i najposećeniji Tori no ichi u Tokyu. Preko 200 tezgi nudi hranu po mreži uskih uličica, a veliki broj sa grabuljama je okružio svetilište.









Ova podela na religijski i prehrambeni deo festivala je na početku ostavila utisak malog sajma ulične hrane, porodičnog okupljanjanja, šetnje i druženja. Na trenutak sam zaboravila da za sve postoji povod. Radoznalo sam pretraživala ponudu tragajući čime sebe kasnije da počastim. Zapazila sam da ovde nema šatora i otvorenih kafana, ili bar ne u dnevnom izdanju marketa.


Religijski trenuci su se prvo oglasili... ritmično pljeskanje i pevanje poveli su me u prostor bliže bogomolji, da osmotrim kakve su ovde grabuljice u ponudi. 


Kada je gužva postala nesnosna,  moje kretanje je kontrolisala kolona. Ona me povela do mesta gde su ljudi strpljivo čekali svoj red za molitvu. Tu je već nekoliko policajaca pomagalo da se pravila ponašanja ne zaborave, a meni pojasnili da ako želim da izađem iz tog lonca, moram istim putem kojim sam i došla. Kada sam se dočepala ulice mimoilazila sam se sa kolonom koja je čekala red za molitvu i van prostora svetilišta...pa niz ulicu...pa u sledećem bloku...





Odahnula sam. 
A onda sam otkrila ''japanski burek''. Srećan sklop moje varijante religije i hrane...