Friday 16 December 2016

we hope to see you again



Iako je naše vreme za povratak isticalo 1. septembra, zbog svih okolnosti uspeli smo da boravak produžimo do kraja godine. To je ostavilo prostora da čitav oktobar provedemo u Tokyu, spakujemo se, pozdravimo sa prijateljima i posetimo neka lepa mesta. Kada je mama pristala da nam se pridruži, moja radost je obojila dane.
Iako me čekalo mnogo vratolomija oko organizacije, planiranja i usklađivanja, bila sam rešena da ništa ne nedostaje. Dane smo koristile za beskrajna lutanja gradom, kupovinu, a večeri sam posvećivala pakovanju. Ritam je bio spartanski, našlo se i dana za izlete van Tokya, a hrabra mama je sve izdržala. Uzbuđenje, radoznalost, nova mesta, mnogo uzburkanih osećanja, ali ništa nije uspevalo da prikrije setu skorog odlaska iz Japana. Jedan od najemotivnijih trenutaka bio je susret i pozdrav sa našim prijateljima Uchida u njihovom novom domu.

Naši mali prijatelji, najsrdačniji pozdrav i najčistije emocije



Kada smo kretali iz Srbije, pakovanje je bilo jednostavno. Jedva da smo i nosili nešto osim ličnih stvari. To je stalo u nekoliko kofera, a sportska oprema i neke sitnice za kuću smeštene su u par kutija koje su nakon 2 meseca stigle brodom.
Iz Japana smo sada pakovali čitav dvogodišnji život, mnogo stvari koje smo namenski kupovali, opremu za kuću, nameštaj. Kada smo potrošili dozvoljen prtljag za avion, ostale su nam kutije za brodski kontejner.
Logistika selidbe je svuda ista. Prvo smo razgovarali sa predstavnikom koji je u stanu procenjivao koliko stvari imamo. U našem slučaju očekivao je da ćemo duplirati dozvoljeni limit. Dogovorili smo datum kada će radnici doći da nas smeste u kutije i sve odnesu iz stana. Na nama je bilo da rasklopimo nameštaj i pripremimo ga za pakovanje. Deo lomljivih stvari sam takođe bezbedno ušuškala. U male kutije danima sam pakovala svoj hobi prostor, materijale, sitnice. Osim televizora, svi drugi uređaji i aparati nisu kompatibilni sa našom strujom, pa nismo ni planirali da ih selimo. To je značilo da jedan deo poklonimo porodici Uchida, a ostalo je preuzela radnja koja se bavi prodajom polovnih stvari. U suprotnom, morali bismo da platimo da neko odnese i baci gotovo nove uređaje! U pokušaju da smanjimo količinu stvari za pakovanje i deo nameštaja smo poklonili Uchidama.





Prava zavrzlama je bilo uskladiti da redovan život teče normalno, da jedemo, spavamo, a da se na vreme rasklopi nameštaj, spakuju stvari i da sve bude spremno za zakazani termin selidbe. U međuvremenu, trebalo je rešiti i papirologiju, odjaviti se u opštini, otkazati stan, račune. Kako je već Japan fino organizovan, uspeli smo da dogovorimo da u danu kada nas budu spakovali i ispraznili stan, dodje i agent u kontrolu štete, da mu predamo ključeve i napustimo stan. Skoro 15 kofera koji su naš avionski prtljag, preuzela je kurirska služba i čuvala na aerodromu do leta. To je bio jedini način da nemamo nikakvu obavezu sa njima, jer sam za poslednjih par dana zamislila malo lutanja po raznobojnoj, jesenjoj prirodi Japana.
Kada su nam pokucali radnici za pakovanje, naš mali stan je bio neprepoznatljiv. Pravi magacin. Poranili smo da rasklopimo krevete, dok oni polako pripreme zgradu i stan. Obezbedili su hodnike, lift i stepenište da ne naprave neku štetu. U stan su ušla dvojica radnika, tapacirali podove, uredno se izuli u bele čarapice, stavili bele rukavice, povezali glave maramama i krenuli. Naše je bilo samo da im pokažemo šta ide, šta ostaje za Uchidu i da se sklonimo da ne smetamo. Nisam ni sanjala da ćemo imati toliko stvari. Oko podneva pitali su nas da li mogu da pauziraju za ručak...





Oko 16h bili smo smeštani u skoro 50 kutija. Stan je bio prazan, Uchida je odvezao svoj deo, kuriri preuzeli kofere. Nas troje i tri ranca. Mnogo tišine. Nestao je čitav jedan svet...
I Tokyo je bio tužan što idemo. Ceo dan je padala kiša. Kako i ne bi kada ga toliko volimo.

Nakon nekoliko dana, na aerodromu, pred poletanje, poništili smo naše lične karte. Na licima nam je bila neskrivena seta. Dobili smo ih za uspomenu uz sva iskustva, ukuse i navike, sva neizbrisiva sećanja na lepotu boravka u Japanu.


I mi se nadamo...