Thursday 1 September 2016

kumovska je snaga pregolema / dnevnik druženja



Nakon mnogo dana, prelistavala sam fotografije divnih, prijateljskih trenutaka koje smo u maju podelili sa Milenom i Peđom. Koliko vedrine, slatkog umora, jurcanja i avanture, sve okićeno jednim velikim, ljubavnim Da! 25. maja. I jednim malo manjim Da! 26.maja, kada sam počastvovana da budem njihova kuma. Takvim sećanjima i mislima o istinskim prijateljima bojim ove dane...


Falilo nam je još sedam dana... i to samo da dotaknemo nezaobilazna mesta jedinstvenog Tokya. Koliko god pokušavali da budemo vredni, poranimo i iskoristimo dan, retki su dani kada smo pre podne bili van kuće. Takođe, koliko god obamrli od utisaka i koraka, snage je uvak bilo dovoljno za sate dugih noćnih razgovora, uz sjajno japansko pivo.



Tokyo nam je ostao dužan bar jedan dan za odmor na nekom izletu, izležavanje na travi, uz nezaobilazan bento (弁当) obrok.

-To ležiš i razmišljaš?
-Jok, samo ležim...

Prvi koraci - Nakameguro

Naš dnevnik za dve sedmice otkrivanja Tokya, nije imao nikakve posebne, tajne kutke. Upoznavali smo četvrti, ulice, radnje, znamenitosti, uživali u kasnom proleću, ljubaznim ljudima, zanimljivim ukusima. Magija! Urbane šetnje smo osvežili vikend izletom u Alpe, sa osvrtom na istoriju Japana koja se teško pronalazi u Tokyu. Umorna stopala razgalili smo kratkim banjanjem u toplim vodama Hakonea, pre nego što je, za još dva-tri dana, iscurelo vreme za Japan.

23. maja Šarenoliki početak

Sa svima koji su bili naši gosti, ne posebno inventivno, prvi dan sam birala za komšiluk, Shibuyu i Harajuku. Pre svega potrebno nam je samo par stanica metroom od kuće. Nakon dugog leta, nikome nije baš milo da se nemilosrdno dodatno voza gradom. Sa druge strane, u tih nekoliko sati obilaska, moguće je dotaći po malo od svega, koncentrovani Tokyo, religiju i svakodnevicu, carsku porodicu, pop kulturu, mlade, gužvu, suvenir radnje... Uobičajeno se iz ovog kraja peške vraćamo do stana, upoznajući tako i komšiluk i našu svakodnevicu.


Kumove sam, pre svega, povela u relaksirajuću šetnju shinto svetilištem Meiji Jingu. Prijalo je da, iako u samom centru tokijske vreve, jet-leg odboluju u neočekivanom miru šume koja okružuje bogomolju. To je i pravo mesto da se nasluti odnos Japanaca prema slavljenom caru Meiji i reformi koju je sproveo otvorivši zemlju prema zapadu. Nakon careve smrti, šumu su zasadili zahvalni građani donoseći drveće i bilje iz svih delova Japana. Za razliku od budizma koji je raskošan i kitnjast, shinto je jednostavan i odmeren, nenametljiv i kumovima je bilo prijatno da se priključe običajima koje uključuje poseta bilo kom religijskom objektu.





U krugu ovog kompleksa, nalazi se i mali japanski vrt, koji je postojao i za života cara. On je čak osmislio polje irisa, staze, jezero sa šaranima i rado ga je posećivao sa caricom. Tu su nastali brojni haiku stihovi.


Izvor..čemu ovo služi, a uz to i ne radi...

Mir i tišinu smo ubrzo zamenili razdraganim Tokyom, a samo smo prešli ulicu i skliznuli među budžet radnje ulične mode. Harajuku je sinonim za boje, oblike, šarenilo, Disney, Hello Kitty...sve je u igri, samo da je kawaii. Tu se zbio i prvi susret sa 100 Yen konceptom prodavnice. Činilo se da nisam jedini zaluđenik za gluposti...



A onda, nov preokret, na samo kvart udaljenosti, prestižni Omotesando. Visoka moda, svetski kreatori, raskošne radnje u divnom zelenom bulevaru koji se pruža u nedogled.





Šetajući ka kući, sređivali smo prve utiske o gradu. Neverovatno čisto i divni, ljubazni ljudi. To je bila rečenica koja se svih dana ponavljala, na svakom koraku. Kod svih naših gostiju prvi utisak o gradu je da je mnogo drugačiji od svega što su zamišljali. Mnogo topliji, životniji, bez neke očekivane strogosti.
Nekoliko ulica dalje i zastali smo na Shibuyi. Nezaobilazno, užurbano ludilo, koje se najbolje ogleda u prepoznatljivom pešačkom prelazu. Ogromna raskrsnica uokvirena je visokim soliterima. Na njima veliki ekrani, a sa svakog žmirkanje, muzika, reklame, galama. Hiljade ljudi čekaju da se saobraćaj potpuno zaustavi, pa da nagrnu u svim mogućim pravcima. I tako svaki dan, po ceo dan...


Na Shibuyi Mileni je bio posebno drag spomenik psu Hachiku. Priča o prijateljstvu poznata je čirom sveta, pa je verni pas jedno od najposećenijih mesta za fotografisanje, okupljanje i nezaobilazna turistička atrakcija.



Sasvim slučajno, put nas je naveo i do jednog Uniqla...





Većina ljudi koji dolaze u Japan obično ne zna šta ih sve očekuje od hrane. Japanski bar, izakaya, služi male porcije najrazličitijih obroka, salate, živu ribu i meso, morske stvorove i ribe, nudle...To je odlična prilika da se okusi većina karakterističnih ukusa, uz sake, pivo ili highball. WaTaMi je veoma lepa kafana na Shibuyi, tipičnog tamnog enterijera, uzavrele atmosfere, u kojoj svako pronađe po nešto za sebe. Ili bar nauči šta nikako ne želi...

24. maja Drugo lice grada

Milena - Religija u Japanu je prilično svedena u odnosu na ono što sam očekivala.
Ja - Oh, ne! Evo, sada idemo da vidite budistički hram...

Tako smo se sledećeg dana zatekli u narodskom Senso Ji, na Asakusi. U svakom smislu drugačiji ambijent, čak i fizički u sasvim dijagonalnom delu grada. To su delovi Tokya u kojima je moguće osetiti pravi život na ulici, očuvane usputne restorančiće, zanatske radnje, autentične drvene objekte. Sam prilaz hramu uvek me prvo asocira na vašar. Suveniri, gužva, mirisi ulične hrane i tradicionalnih slatkiša pomešanih sa dimom štapića iz hrama. Obilje boja, živopisna arhitektura upečatljivo crvenih tonova, šarenih drvoreza i brojnih skulptura. Veselost ambijenta upotpunjavaju brojna lica turista, galama i fotografisanje. Pomirisali smo štapiće, promuvali se kroz gužvu i skliznuli dalje. Svima je ideja bila da samo što pre nestanemo iz tog agresivnog, religijskog krkljanca. Srećom, hram je okružen lepim vrtom i brojnim sitnim znamenitostima, a okolne uličice nude dodir sa retkim ambijentima tradicionalnog života u Tokyu. Asakusa je bila četvrt zabave predratnog grada i taj se karakter ogleda i danas u neprestano živim ulicama, brojnima kafanama, teatrima i igraonicama.




Veoma blizu hrama Senso Ji protiče glavna tokijska reka Sumida Gawa. Početni plan je bio da prošetamo kejom i ukrcamo se na brodić koji bi nas povezao na veštačko ostrvo u zalivu, Odaiba. Ipak, Tokyo Sky Tree, najviši toranj na svetu, nametnuo se sa druge obale. Kratku šetnju uz vodu nastavili smo dužom šetnjom kroz istočne delove Tokya, sasvim drugačije u odnosu na zapadne delove grada, kojima najčešće cirkulišemo.

Ko umoran?! Nisam umoran...





Tokyo Sukaitsuri (東京スカイツリ) je visok 634 metra. Izgrađen je 2011. godine, kao najviši toranj i druga najviša građevina na svetu. Osim televizijskih antena u njemu su smešteni vidikovci, restorani, akvarijum i brojne prodavnice. Napravili smo predah u vreme ručka, svratili na tonkatsu, japanski specijalitet pohovanog mesa. U ovom restoranu osmišljena je porcija za 3 osobe, dekorativno prikazana kao toranj.



Otežavajuća okolnost turizma u Tokyu je veoma kratko radno vreme, bar za moje navike. Osim prodavnica i kafana, svi drugi sadržaji, muzeji, zoo vrtovi, akvarijumi, mnoge bašte rade najduže do 17h. Tako da ne ostaje puno izbora za večernje sate, ili prejedanje ili kupovina. Nas je put i drugog dana, slučajno, naveo na najveći Uniqlo na Ginzi. Potrajalo je...


25. maja Oh, kakav radostan dan!

Trećeg dana sam postala veoma nestrpljiva da oživimo plan koji smo brižljivo negovali i čuvali u tajnosti od Milene. Peđa će je zaprositi! Iako smo bili prilično umorni, a vreme nije obećavalo, osvanuo je dan D. Kada sam pomenula da odlazimo u posetu mojoj omiljenoj bašti u Tokyu, mislim da je svima zaigralo srce. Osim Mileni, ona nije imala pojma šta se zbiva. Koishikawa Korakuen je za mene posebna oaza još od prvog susreta sa  Tokyom pre 4 godine. Bilo mi je drago da postane značajna i mojim dragim prijateljima. To je bio prvi put da sam u njoj kada je tako okupirana zelenilom i cvećem, ostavila je jedan potpuno drugačiji, tropski utisak od onog na koji sam navikla.



Šta ovo bi...





Imala sam zadatak prethodnih meseci da osmislim mesto i napravim neki nenametljiv plan. Šetajući baštom dosadnim, usputnim fotografisanjem pokušavali smo da sklonimo svaku sumnju sa tog izdvojenog trenutka pod crvenim mostom. Šta su oni u tom trenutku razgovarali nemam pojma, ali znam da su dva fotoaparata škljocala rafalno.

Iznenađenje, sreća, smeh, zagrljaji i osmesi...


Ovaj dan je bio tako upečatljiv i važan, da nismo želeli da ga bilo čime dodatno opteretimo. Prošetali smo malo po komšiluku pre nego smo otišli da odmaramo u stanu. Odmah uz baštu nalazi se Tokyo Dome, veliki stadion u kom se odigravaju bejzbol utakmice, ali i većina koncerata u gradu. Uz njega je skoro pripojen veliki zabavni park i tržni centar. Naše uzbuđenje sasvim se uklapalo u vrisku i galamu posetilaca roller coastera! Oh, kakav radostan dan! 
Veče smo proveli u šetnji po našem kraju, uz Meguro reku i noćnim piknikom u malenom lokalnom parku iznad zgrade, sa pogledom na tokijsko nebo. Divni momenti sa prijateljima, nisam ni znala koliko mi nedostaju...





26. maja Prijem kod cara

Šta bi bio centar Tokya? Tako mi je teško da dam neki kratak, nekomplikovan odgovor. Verovatno je najtačnije da Carska palata sa obližnjim Marunouchi poslovno-finansijskim kvartom i Tokyo stanicom najbliže odgovara nekom centru grada. U svakom slučaju, četvrtog dana smo imali prijem kod cara. Na pomisao Imperijalne palate uvek mi se jave slike Nijubashi duplog mosta i Istočne bašte, onoga što je posetiocima dostupno. A lako previdim koliko je ogroman taj kompleks, veliki zeleni plato sa palatom u kojoj boravi carska porodica, daleko od pogleda, okružen kanalom dužim od 10 kilometara. I sam prilaz sa okolnih metro stanica - traje.




Marunouchi poslovna četvrt



Ostavlja bez daha kako je nesebično odvojen i očuvan ogroman prostor u centru grada, tih, zelen, sa svih strana uokviren gusto upakovanim modernim poslovnim objektima. Najviše što može da se dodirne od nekadašnjeg Edo zamka jesu temelji stražare koji se sada nalaze u Istočnoj bašti. Celokupan prostor nekadašnje palate danas je negovano zelenilo, prebivalište shoguna je prostran travanjak ispred kule, a drugi prsten odbrane živopisan i rascvetan japanski vrt.








Na prostor Imperijalne palate nadovezuje se prestižni Marunouchi distrikt. I u vreme Eda taj prostor van kanala utvrđenja bio je rezervisan za uticajne i bogate feudalce, a sada su na mestu njihovih domova visoki, svetlucavi soliteri, moderni kompleksi vodećih kompanija. Na najvišim spratovima ugnezdili su se vidikovci, terase i luksuzni restorani i shoping.  Na istoku, moderna četvrt je ograničena zgradom Tokyo stanice, upadljivom zgradom od crvene fasadne cigle, starom čitav vek. To je svakako retkost u gradu koji je preživeo brojne zemljotrese, bombardovanja i prirodne katastrofe. Tokyo stanica je glavna železnička stanica i pre svega stanica shinkansena, najprometnija i veoma kompleksna. Tu su i brojne metro linije, autobusi za sve pravce po Japanu, pa je stanica nužno organizovana u brojne nivoe pod zemljom.


Kao kontrast svemu viđenom do tada, popodne smo proveli na Odaibi. Ona je najviše nalik ideji koju mnogi ljudi doživljavaju kao Tokyo. Novo, moderno, veštački nasuto ostrvo. Staklo, red i hladno, strogo planiranje. Volim ga zbog sjajnog pogleda na grad i na Rainbow Bridge. Prevezli smo se monorail železnicom, preko najatraktivnijeg mosta Tokya, što je poseban doživljaj i sjajan način da se grad doživi iz drugog ugla. Lenčarenje smo upotpunili laganim piknik ručkom na obali sa pogledom na razglednicu Tokya. Da bismo dočekali i svetlucavu, noćnu panoramu, potrošili smo nekoliko sati u obližnjim shoping centrima Venus Port, DiverCity. 









27. - 29. maja Vikend predah u Alpima

Priroda Japana je nezaboravna. Mnogo turista akcenat stavlja na gradove, istoriju, a nedopustivo je bar ne zagrebati nešto od vulkanskih masiva, planinarskih šetnji i vrhova, tropskih ostrva ili divljine severa. Za našu dušu, a nadajući se da će i kumovi uživati, vikend skitanje van Tokya usmerili smo na Alpe, lako dostupne, a inspirativne tokom cele godine. Ostao je jedan deo koji još uvek nismo upoznali.
Početak proleća je vreme kada se otvara Alpska ruta, prelaz preko planinskog masiva koji povezuje istok i zapad. Svako se bar jednom sreo sa tim pejzažima puta koji prolaze kroz tunele uredno pročišćenog snega. Nije nam išlo na ruku što je ova godina El nina -godina sa veoma snega, ali nismo želeli da propustimo Tateyama Kurobe Alpen Route.
Krajnji zapad Japana je i dobra prilika da se kumovi voze shinkansenom, a celu prirodnjačku turu smo upotpunili i sa nekoliko istorijskih bisera.



Prvo zastajanje smo imali u Matsumotu. U malom gradiću, u podnožju planina, divili smo se autentičnom zamku i samurajima. Prenoćili smo na samom početku rute, u onsen mestu Omachi. Otkrili su svet vulkanske vode, relaksacije i japanskog uživanja. Ne znam nikoga ko je na to ostao imun...




Za prelaz na zapad Japana koristili smo brojne tunele i žičare koje su nam otkrivale neverovatne poglede na obronke, vrhove, na prve znake proleća i zaostale krpice snega. Svima je bilo uzbudljivo, Mileni posebno u njenom strahu od visine. Kako se samo radovala kada smo na suprotnoj strani ugledali obale Japanskog mora.




Iz  mestimičnog snega Alpa prešli smo u pravi letnji dan u Kanazawi. Sunce nas je svojski namučilo, ali nismo odustajali u upoznavanju najlepše bašte Japana i živopisne istorije bogate, samurajske Kanazawe.



Iako nije sasvim brzo i jeftino doći do zapadne obale Japana, Kanazawa svakako vredi truda. Pored Kyota i Tokya, bila je jedan od vodećih gradova prethodnih vekova, zahvaljujući bogatim feudalnim gospodarima koji su ulagali u razvoj i kulturu. Industrijalizacija i moderno doba nisu bili tako efikasni kao u drugim naseljima, pa je bogata istorija i danas prisutna na svakom koraku. Nakon užurbanog Tokya, posebno prija atmosfera malog grada. 


Povratak brzim vozom je posebno iskustvo i priča za sebe. Lako je proći stotine kilometara u ovakvoj ugodnosti.

Jurimo trideset...



30. maja Kišan dan

U ponedeljak je padala kiša. To je po dogovoru značilo da ćemo ići u Edo Tokyo muzej. Srećom nismo daleko odmakli, kada sam se osvestila - ponedeljkom muzeji ne rade... To je dramatično smanjilo izbor zabave u zatvorenom prostoru.
Kratko smo se premišljali i odlučili za akvarijum. Postoji nekoliko vodenih parkova u Tokyu, mnogi akcenat stavljaju na predstave delfina i drugih životinja, što meni nikako nije zabavno. Na Ikebukuro stanici u sklopu Sunshine tržnog centra pored brojnih radnja i restorani, organizovani su i veoma dobar planetarijum i sadržajan akvarijum. Otkrili smo ga još u prvoj turističkoj poseti Tokyu i svakako je jedan od najboljih akvarijuma u gradu.









Jednom me kum pitao -Da li će oni to sve da pojedu? Još uvek nisam rešila enigmu da li iza oduševljenih pogleda Japanaca u akvarijumu stoje prehrambeni motivi. Mi smo samo ljubavno uživali...









Ostatak dana smo dangubili kao najgori turisti, šetajući po tržnom centru, sa sve obrokom u McDonaldsu i kafom u Starbucksu.

31. maja Istorija grada

Svako ko ima bar malo interesovanja za nastanak Tokya ne bi trebalo da propusti Edo Tokyo muzej. Ne mnogo duga istorija grada slikovito je prikazana kroz dva segmenta - nekadašnji shogunski Edo i današnji, moderan carski Tokyo. Pored brojnih umetničkih muzeja, naučnih, prirodnjačkih, ovaj je svima zanimljiv i posle nekoliko dana skitanja po gradu, dobro dođe malo istorijske pozadine za razumevanje svega viđenog, razvoja i organizacije naselja, navika stanovnika i svakodnevice. A i sasvim je pristojno prilagođen strancima.
Ponovo smo se našli sa druge strane reke Sumida, u istočnim kvartovima zvanim Ryogoku. I sama zgrada muzeja je veoma upečatljiva građevina, a pored nje je smeštena i najveća arena za sumo borbe Kokugikan. Vredno obilaska.
Istorijska priča muzeja počinje nastankom Edo ideje, formiranjem zamka, okolnih četvrti. Prati i razvoj i rušenja, sve do velikog modernog preokreta Meiji reforme i nastanka metropole.




Stade čovek!






Ako su na trenutak i bili skeptični o ovom muzeju, nakon samo nekoliko minuta nije nedostajalo interesovanja, a posle par sati kumovi su bili oduševljeni i prikazima, organizacijom i svim što su saznali. Zato smo lako dogovorili da jedan od preostalih dana provedemo i u Edo Tokyo muzeju na otvorenom.
Nakon zatvaranja, kada smo se u teoriji približili istoriji grada, priču smo nastavili i praktično, u Ueno parku, koji je, osim urednog zapadnjačkog vrta, mesto okupljanja, festivala i zabave. U njemu su najznačajniji muzeji grada, veliki Zoo vrt, ali i delovi istorijskog Eda. Svo prostranstvo parka nekada je pripadalo Kaneiji hramu, najbogatijem i najvećem svetilištu, porodičnoj bogomolji Tokugawa klana. Nakon sloma shogunata, prostor je dobio drugačiju namenu, ali je danas ostala očuvana petospratna pagoda, mauzolej Tokugawa i mali hram. Posebno je nesvakidašnji osmougaoni hol Bentendo, okružen ribnjakom i stablima trešanja.


Istorijsku šetnju završili smo ulicama savremenog Tokya, u kraju Roppongi. Kompleksi staklenih solitera i modernih kancelarija, luksuzno stanovanje, zvučni hoteli, uzbudljiv i aktivan noćni život. Ova četvrt je popularna i među lokalcima, a posebno strancima. Dok se zadnjih godina nisu izgradili novi, atraktivni vidikovci, zaštitni znak ovog kraja bio je Tokyo Tower (東京タワー), crveni toranj, kopija Ajfelovog. Za 13 metara viša...


1.- 2. juna Ko je rekao onsen?

Možda je bilo malo preambiciozno što smo organizovali još jedan odlazak van grada, ali nismo odoleli da ne podelimo otkriće sjajnog smeštaja i onsena u Hakoneu. To je svakako jedan od preporučenih izleta iz Tokya, jer je pored banje, upotpunjen vulkanom i jezerom, pogledom na Fuji san, uz mnogo istorije, muzeja i odmora.
Kako je to već danima bivalo, kasno smo legli, ali ovaj put i veoma rano ustali. Sveprisutan utisak ovog putovanja je umor, samo umor. Uspeli smo da obiđemo jezero i živopisan, crveni hram ušuškan u šumovitu obalu. Dugo koračali stazama uz vodu, uhvatili i malo pogleda na postiđeni Fuji san i zadnjim atomima snage doguzeljali do hotela.









Od tolikog entuzijazma može da se rikne...

Ko umoran?! Nisam umoran...



Istorijska Tokaido staza
Tamo nas je, srećom, čekao divan ambijent. Od kada su nam prijatelji Uchide otkrili ovaj smeštaj nismo propustili priliku da u njemu uživamo. Ceo kompleks banje osmišljen je i uređen za spokojno odmaranje. Savremene prostrane sobe u tradicionalnom duhu otvorene su ka zelenom okruženju. Uz nezaboravnu večeru sastavljenu od brojnih mini porcija zateklo se i lokalno Hakone pivo, tek da se ne ispadne iz uobičajene prakse...




Nismo propustili ni zabavne sadržaje. Odakle nam snaga za pikado (i meni da ih pobedim) nemam pojma. Za dobar san još jednom smo se opustili u toplim, banjskim vodama. Romantične kade pod otvorenim nebom...
Narednog dana morali smo ranije da napustimo zelene pejzaže, ali se činilo da niko mnogo ne negoduje. Akumulirani umor nas je stigao. Po povratku u Tokyo, slobodne aktivnosti su se svele da je svako, prema želji, prigrlio jastuk ili odmarao.

3. juna Još malo istorije grada

Kada je ostalo nekoliko dana do kraja posete, bili smo prinuđeni da pravimo izbore za kuda danas. Dan za muzej na otvorenom. Iako sam uspela da izaberem najteži mogući način da do tamo stignemo i ubijem svaku volju i radoznalost, kumovi su se složili da bi žalili da su propustili ove primere japanskog života. Muzej je ogranak gradskog dela, smešten je na periferiji i pokazuje javne objekte, kuće, vile i prodavnice prikupljene iz Tokya ili okoline. U svaki može da se zaviri, dotaknu predmeti i oseti atmosfera.

Šta li je ugledao...
Bez velike razlike kafana nekad i sad







Veče smo rezervisanli za veselo druženje u čast veridbe. Na Ginzi smo prethodne zime otkrili zanimljiv restoran koji nudi odličnu hranu i piće iz pokrajine Akita. U tradicionalnom enterijeru, atmosferu je pravio i maskirani animator u namashage (生剥) folklornoj predstavi. Uz čašice hladnog sakea i galamu i smeh, noć je bila vesela i emotivna, nezaboravna.




4. juna Shinjuku dan

Za Shinjuku smo čuvali jedan ceo dan, zbog obilja sadržaja i da svi budemo na okupu. Započeli smo lagano, jutarnjim piknikom u prostranoj, zelenoj oazi Shinjuku Gyoen. To je bilo sasvim tokijski. Okruživali su nas zaljubljeni parovi, mame sa decom, turisti. Šteta što nismo imali vremena i za kratku dremku pod krošnjama. Ogroman park nam je lako izvukao nekoliko sati dok smo obišli deo japanske bašte, engleski travnjak i francuski formalni vrt. Staklenik smo propustili, jer je, kao i kod većine turističkih zanimljivosti, radno vreme ograničeno do 16:30.








Shinjuku je čitav jedan svet, užurban, raznolik. U jutarnjim satima poslovan, u popodnevima u znaku kupovine, a s večeri ispunjen rumenim licima pripitih Japanaca. Na račun shopinga propustili smo veoma dobar vidikovac na 200m visine u Tokyo Metropolitan Government Building.
Shinjuku je sjajno mesto za kupovinu. U ovoj četvrti ima svega i u velikom broju. Lanci robnih kuća, prodavnica tehnike, suveniri, hobiji i garderoba. Zato smo se podelili, na muška i ženska interesovanja.

Pomislio bi čovek da biramo turističke atrakcije prema obližnjim, omiljenima kafanama...a sve su to samo slučajnosti. Naravno, kad smo se već zatekli u ovom kraju, nismo propustili da kumovi upoznaju naše najdraže mesto za večeru. Ražnjići...jednostavni zalogaji povrća i pečuraka rolovani u slanini i grilovani na veoma visokoj temperaturi. Dobro začinjeni posebnom solju i još bolje kombinovani sa točenim japanskim pivom. Dragocen je osećaj konačno deliti trenutke, draga mesta i nezaboravna iskustva sa prijateljima.



14. Pakovanje i ramen

Poslednjeg dana je trebalo sve nakupovano spakovati za povratak. Kumići su mudro poslušali naš savet da u Japan dođu praznih kofera, jer će ih sa lakoćom popuniti. Muji, Uniqlo, kese i kesice, suveniri, pića. Aktivnostima smo zatrpavali setu koja nas je pritiskala u stanu, ovi koferi su sjajni kada dolaze, ne volim kada odlaze...


Laza - Nećete valjda otići iz Japana, a da ne probate ramen!

Tako smo preostale sate proveli van kuće, naravno uz još jedan upečatljiv japanski specijalitet. Ramen je veoma kalorična, gusta i jaka supa, obogaćena nudlama, povrćem, mesom, jajima, po ukusu i želji. U komšiluku, u kraju Meguro, pronašli smo veoma lep restoran koji služi samo ovu vrstu jela. Do tamo se stiže laganom šetnjom pod drvoredima uz Meguro Gawa. Još radije praktikujemo pešački povratak, da pomognemo telu da se izbori sa silnim kalorijama.


Rastanak? Ma ne! Kada smo na okupu dani su obojeni i sadržajni, nismo ni gladni, priča je bez kraja. Lepo je i kada ćutimo. Nekad se i spava...
Hvatamo samo mali predah dok se ne zateknemo u novoj, zanimljivoj priči, na nekom drugom ćošku sveta.