Tuesday 15 March 2016

après-ski @ Japan



ili skijanje u godini El Nina...


Početkom decembra klimatski fenomen El Nino bio je na vrhuncu. Prema JMA ovo je treći najjači ikada zabaleženi topli talas. Mnogi se vesele toploj i suvoj zimi, ali je izostanak snega napravio dramu na većini japanskih skijališta. Skoro sva su kasnila sa otvaranjem, nadajući se da će bar za Novu godinu početi sa radom. Čak i u istočnoj regiji koja dobije desetinu metara padavina, staze su ostale puste. Iako nam je ovakvo stanje pokvarilo planove o upoznavanju još nekih čuvenih Japanskih skijališta, ipak smo pronašli i lepotu u tome da, u dve godine boravka, uspevamo da upoznamo i klimatski fenomen koji se najčešće javlja jednom u sedam godina. Kako su meseci odmicali, efekat El Nina je slabio, skijališta su počela sa radom, a predviđanja su da će se do leta vreme vratiti uobičajenom.


Prošle godine nam je obilje snega i laka dostupnost Yuzawa regije ostavila sjajan utisak. Idealna je za vikend beg iz grada, ali mnogi dolaze i na jednodnevni ski izlet. Proverila sam početkom marta stanje na skijalištu. Više od metar snega, većina staza otvorena. Čak sam lako pronašla i veoma obećavajuć smeštaj. A ja željna skijanja...


U dolini nas je dočekao sasvim drugačiji ambijent od prošlogodišnjeg. Za razliku od kuća koje jedva proviruju iz snega, sada je belina bila u krpicama. Stacionirali smo se u mestu Echigo Yuzawa, odmah ispred Gala Yuzawe, dinamičnog skijališta na samoj stanici shinkansena.
Gondola koja vodi do najviših delova uvela nas je u prepoznatljive staze. U poređenju sa evropskim skijalištima, snega je bilo sasvim dovoljno. Utisak je samo bio drugačiji u poređenju sa prethodnom godinom, kada smo ostali bez daha šetajući ulicom koju ograđuje 3 metra snega... Na nižim delovima i osunčanim padinama, toplo vreme dolazećeg proleća promenilo je strukturu snega, pa se skoro prepolovio broj uzbudljivih i upotrebljivih staza. Prilično brzo smo ih potrošili. Šta sad?


Smeštaj koji smo ove godine rezervisali fizički nije mnogo udaljen od prošlogodišnjeg. Ali je u organizaciji i hedonizmu druga vremenska zona. To je pomoglo da se, bez griže savesti, prepustimo i nekim drugim zanimacijama, osim snežnih. Na evropskim skijalištima vreme van staze podjednako je važno kao i sportske aktivnosti. Činilo mi se u prvom trenutku da se Japan puno razlikuje, a samo je bilo potrebno malo vremena i upoznavanja. Japanci su vredni, dan počinju rano, a čim prođe podne vreme je za ručak i tu se pravi pauza. Za razliku od razuđenih alpskih skijališta sa mnogo kafana, muzike i pijanstva, u Japanu su staze mirne. Vesela su, jer je mnoštvo mladih ljudi, svi su srdačni i nasmejani, ali izostaje bilo kakvo dešavanje mimo snežnog. Sa razglasa se povremeno pušta japanski pop, a ako imamo sreće, onda nas obraduje BabyMetal :)





Nakon tako aktivnog dana, vreme za večeru je prilično rano, restorani su okupirani već oko 18h. Tada se u toplim ambijentima okupljaju porodice, prijatelji, uživajući u lokalnim zimskim specijalitetima. Večere su veoma važan deo zaokruživanja dana, svi su rumeni i srećni, uz obavezne velike doze lokalnog piva ili sakea.
Mi smo se silno zabavili uz shabu-shabu, uobičajeno jelo za hladne dane. U specijalnom kotliću po volji se krčka povrće, sveže bilje, pečurke i bambus, uz tanke listiće mesa, obično svinjetine. Pomešani ukusi stvaraju sjajnu aromu supe, a na kraju se komadići mesa prelivaju susam sosom, a povrće potapa u ponzu.






Sasvim slučajno smo na stanici Echigo Yuzawa, otkrili sjajan prostor ispunjen mnoštvom tezgi koje su nudile lokalne proizvode, povrće, slatkiše, planinske pečurke, lokalna piva. Zapadna obala Japana čuvena je po proizvodnji pirinča, pa i svega što se od njega pravi. Pored nekoliko kafana koje se oslanjaju na posebne lokalne proizvode, istaknuta je velika raznolikost tradicionalnih proizvođača sakea. Pravi biser je bila kafanica u kojoj je moguće isprobati razne vrste ovog japanskog pića. Za 500 yena kupuje se 5 žetona, što je 5 čašica po izboru od preko stotinu ponuđenih sakea. Neki su nagrađivani, neki čak i nisu za prodaju, već samo za degustaciju, neka se konzumiraju samo kao topli sake. Uz to je organizovano i probanje različitih miso pasti i preko 50 različitih vrsta soli! Kafana ne nudi nikakvo meze uz to, osim rashlađenog krastavca, koji se soli ili premazuje miso pastom. Nakon dana na snegu, lokal je bio prepun posetilaca, koji su uz osmeh, malo pripiti i rumeni, uživali u ukusima suvog, polusuvog, slatkog sakea...






Nakon prvog dana na snegu, kada smo se prijavili u smeštaj, dočekalo je nas je ljubazno i nasmejano lice Japanca. Iako je jedva sastavio dve-tri reči na engleskom, sve smo se razumeli. Toliko se trudio da nam približi organizaciju i navike, sadržaje oko hotela. Soba je već bila spremna za spavanje, razmešteni su futoni, divno ugrejano i mirisno. Klasična japanska soba je ušuškana sitnim detaljima, na raspolaganju smo imali yukate, zeleni čaj, a glavni akcenat odmora i relaksacije je lepo organizovan onsen.






Onsen je sadržao sve što bi moglo da nam zatreba, čak i fotelje za masažu, masažere stopala, postolja za akupresuru. Pored kupatila za muškarce i žene, postojao je i zanimljiv spoljašnji ambijent, sa velikom drvenom kadom, malom baštom, vodopadom, diskretnim svetlom. U žuboru i toplini vulkanske vode, ugođaj je zaista bio kompletan.




Nakon svake večere, odmarali smo u noćnom ambijentu onsena. To je jedan od najjačih utisaka nakon aktivnog i hladnog dana. Potrebno je malo hrabrosti izaći u zimsku noć, okupati se na otvorenom, ali nezaboravna nagrada sleduje ulaskom u vodu od skoro 44 stepena.
Posle ovakvog kupanja, ostaje taman minimum snage da se slatko zaspi.